Koristeći Hubbleov STIS, znanstvenici su ispitali svijetleći plin oko 27 umirućih zvijezda (tzv. planetarne maglice) u Velikom Magellanovom oblaku. To je najpodrobnije istraživanje planetarnih maglica izvan Mliječnog puta.

Šest objekata na ovoj slici ilustrira različitost planetarnih maglica pronađenih u galaktici. SMP 16, 30 i 93 primjeri su bipolarnih maglica, s dvjema poluloptama plina koje strše iz umiruće zvijezde. SMP 10 ima oblik "vjetrenjače" i poznata je kao "simetrično smjerokazna" maglica. SMP4 izgleda eliptična, dok je SMP 27, sa svoje četiri polulopte plina, nazvana "četveropolarna" maglica. Crte pokazuju gdje se pojedini objekti nalaze u Velikom Magellanovom oblaku. Slika galaktike načinjena je u zvjezdarnici na Zemlji. Na slikama planetarnih maglica, boje se odnose na temperature. Plavo predstavlja najtoplija područja, a crvena hladnija.

Znanstvenici istražuju ove sjajne stelarne ostatke u nama susjednoj galaktici stoga što su svi na otprilike istoj udaljenosti - na oko 168000 svjetlosnih godina - od Zemlje. Poznavanje udaljenost do tih objekata, omogućava znanstvenicima da im usporede oblike i veličine, te da točno odrede sjaj središnjih zvijezda. Zbog toga, premda su ti svijetleći ostaci zvijezda na samrti oko 50 puta udaljeniji od zapanjujućih planetarnih maglica fotografiranih u Mliječnome putu, oni imaju neprocjenjivu vrijednost.

Uzimajući uzorak ove populacije, astronomi su primijetili kako su bipolarne maglice bogatije nekim težim elementima, kakav je neon, negoli one sferičnije. U osvit univerzuma, jedino su lakši elementi - poput vodika - ispunjali nebo. Teži elementi proizvedeni su kasnije, umiranjem zvijezda. Neon, napose, nastaje jedino kada masivna zvijezda eksplodira kao supernova. Stoga, visoka zastupljenost neona u "bipolarnim" planetarnim maglicama ukazuje na to da su zvijezde koje su oblikovale te objekte nastale u skorije vrijeme (tj. u okruženju koje je pretrpjelo više eksplozija supernova) od onih koje su stvorile sferičnije oblake plina.

S druge strane, zvijezde koje oblikuju planetarne maglice, veliki su proizvođači ugljika, najvažnijeg elementa za nastanak života - kakvog mi poznajemo. Pitanje kako nastaju živototvorni atomi, u srcu je razumijevanja

toga kako i zašto se život razvio u našem solarnom sustavu, netom po nastanku samog Sunca, iz oblakâ bogatih ugljikom i prašinom, prije 4,6 milijarda godina. Znanstvenici nisu sigurni kako se Mliječni put ponašao prije Sunčeva rođenja. Ali oni mogu pogledati u područja drugih galaktika, gdje bi uvjeti mogli biti slični onima koji su vladali u Mliječnome putu, u pred-Sunčevim danima. Veliki Magellanov oblak savršen je laboratorij za takav jedan pokus, budući njegova kemija oponaša pred-solarno okruženje.

Astronomi koriste Hubbleove slike ovih planetarnih maglica, zajedno s spektroskopskim informacijama iz zvjezdarnica na tlu, kako bi razumjeli važne mehanizme nastanka ugljika u Velikom Magellanovom oblaku. Vjeruje se da roditeljske zvijezde stvaraju nešto od ugljika i pred kraj života ga "zaključavaju" duboko u svoje utrobe. U nekoliko posljednjih tisuća godina, malo prije no što će izbaciti planetarnu maglicu, takva zvijezda u stanju je izvući k površini ugljik zarobljen duboko u njenoj jezgri. Ona tada prođu fazu "ugljične zvijezde" i potom - oblikujući planetarnu maglicu, materijal za nove naraštaje zvijezda i planeta - izbaci oko sebe u okolni svemir plin bogat ugljikom.

Ove Hubbleove fotografije načinjene su između lipnja i rujna 1999. g.

[Credits for the Hubble images: NASA, ESA, L. Stanghellini, R. Shaw, C. Blades, and M. Mutchler, (STScI), and B. Balick (University of Washington).
Credits for the copyrighted image of the Large Magellanic Cloud: D. Malin, Anglo-Australian Observatory/Royal Observatory, Edinburgh, Scotland]