Svemirska slikovnica

13.01.2000.

Ekspandirajući mjehur u svemiru

Astronomi su, koristeći WFPC2 na NASA-inom Svemirskom teleskopu Hubble, u listopadu i studenom 1997. g. i u travnju 1999. g, snimili maglicu Mjehur (Bubble - NGC 7635), dosad neviđenom jasnoćom. Po prvi su put u stanju shvatiti geometriju i dinamiku ovog jako složenog sustava. Raniji snimci maglice, načinjeni putem WFPC1, ostavili su mnoga pitanja neodgovorena, kako se podaci nisu mogli do kraja kalibrirati za znanstvenu uporabu. Usto, na tim snimcima nije bila vidljiva tajnovita unutarnja građa predstavljena na ovoj slici. 

Upadljivo sferični "Mjehur" označava granicu između intenzivnog vjetra čestica sa zvijezde i mirnije unutrašnjosti maglice. Središnja zvijezda maglice je 40 puta masivnija od Sunca, te je odgovorna za stelarni vjetar koji se kreće brzinom od 2000 km/s (7 milijuna kilometara na sat): čestice potjerane s površine zvijezde. Površina mjehura zapravo označava prednji rub fronte zapuha toga vjetra, koji usporava kako se zariva u gušći okolni materijal. Površina mjehura nije jednolika jer, šireći se prema van, ljuska nailazi na područja hladnog plina, različite gustoće i, shodno tome, različitog otpora. Ljuska zbog toga izgleda namreškana. Ta razdioba pozadinskog materijala smješta središnju zvijezdu izvan središta mjehura. Više materijala ima sjeveroistočno od maglice, negoli jugozapadno, tako da vjetar u tom smjeru sporije napreduje, pomičući središnju zvijezdu iz geometrijskog središta mjehura. Na udaljenosti od 7100 svjetlosnih godina od Zemlje, maglica Mjehur, smještena u zviježđu Kasiopeje, ima promjer od 6 svjetlosnih godina.

Desno od središnje zvijezde greben je puno gušćeg plina. Donji lijevi dio tog grebena najbliži je zvijezdi, te je stoga i najsjajniji. On prima najjače ultraljubičasto zračenje, kao i snažan vjetar, zbog čega najbrže fotoisparava. Greben na slici izgleda kao slovo V, s dva segmenta spojena na najsvjetlijem rubu. Gornji od ta dva segmenta - vidi se kako, prilično ukošen - nestaje u pozadini maglice. Donji segment ide prema promatraču i ustranu. Taj segment kao da leži unutar sfere opisane mjehurom, ali on nije zbilja "unutar" pritisnutog područja plina. Umjesto toga, on je guran o mjehur, onako kako bi gumeni mjehur odgurivao ruku. Iako se čini da je rub ruke unutar balona, to nije slučaj! Dok mjehur napreduje - ali ne kroz greben - sjajni plavi lukovi stvaraju se na mjestima gdje nadzvučni vjetrovi udaraju u greben, oblikujući zaobljene udarne fronte.

Područje između zvijezde i grebena otkriva nekoliko petlji i lukova koji nikada prije nisu bili viđeni. Hubbleova visoka razlučivost omogućuje ispitivanje tih pojava do pojedinosit nevidljivih s tla. Porijeklo ovog "mjehura u mjehuru", u ovom je trenutku nepoznato. On bi mogao biti posljedica sudara dvaju različitih vjetrova. Stelarni vjetar možda se sudara s materijalom koji struji s grebena zbog fotoisparavanja zračanjem sa zvijezde.

Na vrhu slike vide se guste grude ili prsti molekularnog plina koji se još nije susreo s ekspandirajućom ljuskom. Te strukture slične su oblikom stupovima u maglici Orao, samo što one nisu tako intenzivno erodirane kao ti stupovi. Kao i u Orlu, ove grudice odašilju svjetlo stoga što ih osvjetljava snažno ultraljubičasto zračenje sa središnje zvijezde - ono putuje puno brže od ljuske i dosegnulo je vanjske čvorove puno prije no što će to poći za rukom ekspandirajućem rubu mjehura.

[NASA, Donald Walter (South Carolina State University), Paul Scowen and Brian Moore (Arizona State University)]