Dok se galaktike sudaraju, zvijezde - koje obično čine veći dio svijetleće mase obiju galaktika - skoro nikada i same ne dolaze u koliziju: umjesto toga, one slobodno prolaze jedna pokraj druge, nanoseći međusobno vrlo malo štete. Uzrok tome je sićušnost pojedinih zvijezda u odnosu na uobičajene razmake među njima. Izgledi za fizički dodir, relativno su mali. U našoj galaktici Mliječnom putu, udaljenost između našeg Sunca i najbližeg mu stelarnog susjeda, Proksime Kentaura (dijela trostrukog sustava Alfe Kentaura), iznosi prostranih 4,3 svjetlosne godine.

Međutim, stanje je posve različito za međuzvjezdani materijal u gornje dvije galaktike - riječ je pretežno o oblacima atomskih i molekularnih plinova i sitnih čestica prašine, čvrsto vezanih uz taj plin. Ma gdje da ti međuzvjezdani oblaci dviju galaktika kolidirali, oni ne prolaze slobodno jedan mimo drugoga, ne djelujući međusobno, već se prije uzajamno razaraju u sudaru. Visoke relativne brzine stvaraju udarni tlak na površini dodira između međudjelujućih oblaka međuzvjezdanog plina. Taj tlak, zauzvrat, stvara gustoće materije dovoljno ekstremne da budu pokrenuti procesi nastanka zvijezda putem gravitacijskog kolapsa. Vrele plave zvijezde na ovoj slici dokaz su tih procesa.

Fotografija je snimljena ožujka 1996. g, putem WFPC2. Kako bi snimila ovaj galaktički sustav, istraživačka je ekipa rabila filtere za infracrveno, vidljivo i ultraljubičasto svjetlo. Za daljnja istraživanja NGC 6745, uz Hubblea, koriste se i radio-teleskopi na površini Zemlje.

[NASA and The Hubble Heritage Team (STScI/AURA)]