Na ovoj fotografiji Hubbleove WFPC2, vide se unutarnja područja ostatka supernove: uočava se da je, zbog udaranja pokretnog izbačenog materijala u hladne guste međuzvjezdane oblake, došlo do složenih sudara. Ovakva razina detaljnosti u tim širećim vlaknima, ranije je mogla biti viđena jedino na snimcima puno bližih ostataka supernova. Sada Hubbleove mogućnosti proširuju područje do kojega se mogu obavljati iscrpna istraživanja sve do udaljenosti susjedne galaktike.

Materijal izbačen iz unutrašnjosti eksplodirane zvijezde, brzinama većim od 1800 km/s, zariva se u okolne oblake, stvarajući pri tom luminiscentne udarne valove. Plavo-zelena vlakna na slici predstavljaju kisikom bogati plin izbačen iz zvijezdine jezgre. To kisikom bogato pramenje sjaji dok prolaze kroz mrežu udarnih fronti odraženih od gustih međuzvjezdanih oblaka koji okružuju eksplodiranu zvijezdu. Ti gusti oblaci, koji se vide kao crvenkasta vlakna, i sami sjaje zagrijavani udarcima valova sa supernove.

Ostatak supernove pruža rijetku priliku neposrednog promatranja unutrašnjosti zvijezde masivnije od Sunca. Zvijezda koja je prethodila ovom ostatku, a koja se nalazila malo ispod i lijevo od središta slike, bila je - prema procjeni - 25 puta masivnija od našeg Sunca. Takve zvijezde "kuhaju" teže elemente putem nuklearne fuzije, uključujući tu kisik, dušik, ugljik, željezo itd. Titanska eksplozija supernove razbacuje taj materijal natrag u svemir, gdje se od njega stvara novi naraštaj zvijezda. To je mehanizam kojim su plin i prašina od kojih je stvoren naš solarni sustav bili obogaćeni elementima koji održavaju život na našem planetu. Hubbleova spektroskopska promatranja bit će korištena kako bi se odredio točan kemijski sastav nuklearno obrađenog materijal - i provjerile teorije o razvoju zvijezda.

Snimka prikazuje područje široko 50 svjetlosnih godina. Eksplozija te supernove trebala je biti vidljiva s južna Zemljine polukugle oko 1000. g. p. n. e, ali ne postoji nikakav povijesni zapis da se na nebu pojavila neka "nova zvijezda".

Ova slika "stvarnih boja" nastala je superponiranjem fotografija načinjenih 9-10. kolovoza 1994. g, u tri najizrazitija područja vidljive svjetlosti, onog jednostruko ioniziranog sumpora (crveno), dvostruko ioniziranog kisika (zeleno) i jednostruko ioniziranog kisika (plavo).

[Jon A. Morse (STScI) and NASA]