Oluju je snimila Hubbleova WFPC2, u širokopoljnom režimu rada, 1. prosinca 1994, dok je Saturn bio 1455 milijuna kilometara daleko od Zemlje. Snimka je kompozit od fotografija snimljenih kroz filtere različitih boja, tijekom šestominutnog razdoblja, čime je stvoren utisak "stvarnih boja". Plavi rub na desnoj strani planeta je umjetno stvoren: on je posljedica procesiranja poduzetog kako bi se poništila vrtnja planeta između pojedinih eksponiranja.

Hubbleovi snimci dovoljno su oštri da razotkriju kako najvažniji vjetrovi na Saturnu oblikuju tamni "klin" koji se zariva u zapadnu (lijevu) stranu svijetlog središnjeg oblaka. Najsnažniji vjetrovi koji pušu prema istoku (analizom snimki sa svemirske letjelice Voyager, izmjerena im je brzina od 1600 km/h) upravo su na širini toga klina.

Sjeverno od strelolikog obrisa, vjetrovi bivaju sve slabijima, tako da se središte oluje kreće prema istoku u odnosu na mjesni tok. Oblaci koji se od oluje šire k sjeveru, nošeni su na zapad vjetrovima s viših širina. Jaki vjetrovi blizu širine tamnog uklinjenja pušu preko sjevernog dijela oluje, stvarajući sekundarni kovitlac - uočljiv po blijedim bijelim oblacima koje izaziva istočno (desno) od središta oluje.

Bijeli oblaci u oluji su kristali amonijačnog leda koji nastaju kada se uzlazna struja toplijih plinova probije kroz ledene oblake pri vrhu Saturnove atmosfere. Ova sadašnja oluja veća je od bijelih oblaka povezivanih s manjim olujama kakve su često opažane - tzv. "pojavama svijetlih oblaka".

Hubble je sličnu, premda veću, oluju promatrao i u rujnu 1990. Ta Saturnova oluja je bila jedna od tri najveće u protekla tri stoljeća. Premda su ti događaji stizali u razmacima od oko 57 godina (otprilike 2 Saturnove godine), još uvijek nema objašnjenja zašto se one, naizgled, zbivaju u ciklusima - pojavljujući se tijekom ljeta na Saturnovoj sjevernoj polukugli.

[Reta Beebe (New Mexico State University), D. Gilmore, L. Bergeron (STScI), and NASA]