Svemirska slikovnica

24.01.2000.

Maglica "Eskim"

Pogledavši u nebo prvi put nakon uspješne servisne misije u prosincu 1999. g, NASA-in Svemirski teleskop Hubble uhvatio je ovaj veličanstveni prizor jedne planetarne maglice, sjajnog ostatka jedne umiruće, Suncu slične zvijezde. Taj zvjezdani ostatak, prvi put uočen od strane Willama Herschela 1787. g, nazvan je maglica "Eskim" (NGC 2392) jer, gledana kroz teleskope na tlu, podsjeća na lice okruženo krznenom kapuljačom. Na Hubbleovom snimku, ta je "kapuljača" zapravo disk materijala ukrašenog prstenom kometolikih objekata, s repovima okrenutim od središnje umiruće zvijezde. I "lice" Eskima sadrži neke zadivljujuće pojedinosti. Premda svijetlo središnje područje podsjeća na isprepleteno klupko, ono je, zapravo, mjehur materijala izbačenog u svemir snažnim "vjetrom" vrlo brzog materijala iz središnje zvijezde.

Ova se planetarna maglica počela oblikovati prije oko 10000 godina, kada je umiruća zvijezda stala izbacivati materijal u svemir. Maglica je načinjena od dviju eliptično oblikovanih polutki materijala koji struji iznad i ispod zvijezde. Na ovoj fotografiji, jedna od polutki leži ispred druge, pokrivajući dio one udaljenije.

Znanstvenici vjeruju da je prsten gustog materijala oko zvijezdina ekvatora izbačen tijekom faze crvenog diva, pri čemu je oblikovana maglica. Ovaj gusti pojas materijala napreduje polako, brzinom od 116000 km/h, priječeći tako brzom stelarnom vjetru da odgura materijal oko ekvatora. Umjesto toga, vjetar (brzinom od 1,5 milijuna kilometara na sat) otpuhuje materijal iznad i ispod zvijezde, stvarajući izdužene mjehure. Ti mjehuri nisu glatki kao baloni, već u sebi imaju pramenje gušćeg materijala. Svaki od mjehura dug je oko 1 svjetlosne godine, a oko pola širok. Znanstvenicima još uvijek nije jasno porijeklo kometolikih oblika u "kapuljači". Jedno moguće objašnjenje jest to da su oni nastali kolizijom sporih i brzih plinova.

Maglica Eskim nalazi se na 5000 svjetlosnih godina od Zemlje, u zviježđu Blizanaca. Snimka je načinjena 10. i 11. siječnja 2000. g, putem WFPC2. Sjajni plinovi u maglici, daju joj boju: dušik (crvenu), vodik (zelenu), kisik (plavu) i helij (ljubičastu).

[NASA, Andrew Fruchter and the ERO Team (Sylvia Baggett (STScI), Richard Hook (ST-ECF), Zoltan Levay (STScI))]