Ime planetarna maglica govori samo o okruglom obliku kojega imaju mnogi od takvih objekata kada ih se promatra malim teleskopom, u vidljivoj svjetlosti. Zapravo, te maglice imaju malo ili nimalo veze s planetima: one su, umjesto toga, ogromne ljuske plina izbačenog od strane zvijezda na samrti. NGC 3132 ima skoro pola svjetlosne godine u promjeru i nalazi se na udaljenosti od 2000 svjetlosnih godina - to je čini jednom od najbližih planetarnih maglica. (Nalazi se u zviježđu Jedra. Prim. prev.) Plinovi se šire od središnje zvijezde brzinom od skoro 15 km/s.

Snimka, koju je načinio NASA-in Svemirski teleskop Hubble, jasno prikazuje dvije zvijezde blizu središta maglice, jednu sjajnu bijelu, i drugu tamniju, gore desno od nje. (Treća se zvijezda nalazi blizu ivice maglice - ona nije povezana s njom.). Taj blijedi pratilac jest zvijezda koja je izbacila maglicu. Ona je sada manja od našeg Sunca, ali je i izuzetno vruća. Bujica ultraljubičastog zračenja s njene površine tjera okolni plin da svijetli zbog fluorescencije. Sjajnija se zvijezda nalazi u ranoj fazi stelarnog razvoja, ali će u budućnosti vjerojatno i ona izbaciti svoju planetarnu maglicu.

Boje na ovoj slici Hubble Heritage tima, izabrane su tako da predstavljaju temperaturu plinova. Plavo predstavlja najtopliji plin, ograničen na unutarnji dio maglice. Crveno je najhladniji plin, na vanjskom rubu. Hubbleova slika otkriva i mnoštvo vlakana, uključujući i jedno dugačko, koje podsjeća na pojas načinjen od čestica prašine kondenziranih iz ekspandirajućeg materijala. Te su čestice prašine bogate elementima kakav je ugljik. U dalekoj budućnosti, te bi čestice mogle biti ugrađene u nove zvijezde i planete, kada se ove budu oblikovale od međuzvjezdanog plina i prašine. Naše Sunce bi za nekih 6 milijarda godina moglo i samo izbaciti svoju planetarnu maglicu.

[The Hubble Heritage Team (STScI/AURA/NASA)]