Kada je 3. veljače 2004. g. prvi put bilo uočeno tijelo koje je kasnije dobilo oznaku 209P/LINEAR, činilo se u prvi mah da je riječ o asteroidu. Sićušni objekt nije bio okružen oblakom raspršenog leda i prašine, a nije za sobom vukao ni prepoznatljivi rep. Te su tvorbe oko njega uočene tek u ožujku te godine i on je tada identificiran kao komet, prilično blijed i s kratkim ophodnim periodom od oko 5,1 godinu. (Kratica LINEAR se u njegovu imenu našla stoga što je otkriven u sklopu programa „Lincoln Near-Earth Asteroid Research“, kojega zajednički provode Zračne snage Sjedinjenih Država i Massachusettski tehnološki institut.) Taj inače ni po čemu posebni komet bi vjerojatno ostao samo još jednom stavkom u sve bogatijim arhivima malih tijela Sunčevog sustava, da on u veljači pretprošle godine nije prošao razmjerno blizu (na 87 milijuna kilometara) planetu Jupiteru. Pokazuje se da je 209P/LINEAR pripadnik Jupiterove obitelji kometa, kratkoperiodičnih gromada leda i stijenja koji su u većoj ili manjoj mjeri gravitacijski povezani s tim velikim planetom. Takvih je kometa dosad otkriveno blizu 500, a svi oni imaju ophodna vremena kraća od 20 godina i nagibe staza u odnosu na ravninu ekliptike ne veće od 30 stupnjeva. Tipični komet Jupiterove obitelji je malen čak i prema mjerilima koja važe za tu vrstu tijela, a kako svi oni često prilaze Suncu, većina lako hlapljivih materijala (volatila) u njihovim jezgrama odavno je iskuhana vrelinom naše zvijezde. Oni stoga ne mogu razviti velike i sjajne kome i repove.
U ovom konkretnom slučaju, komet je sinkroniziran s Jupiterom tako da za svaka tri obilaska toga planeta oko Sunca 209P/LINEAR načini sedam punih orbita! To znači da Jupiter svakih 36 godina (3 puta 12 godina koliki mu je ophodni period) u određenoj mjeri poremeti putanju malog kometa. U tome ne bi bilo ničega osobito zanimljivog – Jupiter to neprestano čini malim tijelima koja mu se dovoljno približe, a remeti čak i gibanje Zemlje – da se nakon te 2012. g. 209P/LINEAR nije našao na putanji koja ga sada dovodi u blizinu orbite našeg planeta. Srećom, ne toliko da bi nas mogao ugroziti, ali dovoljno da Zemlja zaroni u raspršeni oblak krša (meteoroida) izbačenog s jezgre kometa u međuplanetni prostor burnim sublimacijama volatila. Odavno je poznato da se Zemlja periodično susreće s takvim oblacima prašine koje za sobom ostavljaju neki kometi, pri čemu čestice u oblacima ulijeću velikom brzinom u našu atmosferu i u njoj izgaraju stvarajući sjajne tragove na nebu – meteore! Meteori koji nastaju upadanjem krša s nekog kometa u naš zračni omotač, javljaju se u većem broju obično tijekom nekoliko noći i oni svi naizgled izbijaju iz iste točke na nebu, iz tzv. radijanta. Takve „skupne“ pojave nazivamo meteorskim rojevima (pljuskovima), a ime im dajemo prema zviježđu u kojemu im se nalazi radijant. Među najpoznatije meteorske rojeve svakako spadaju Perzeidi, Leonidi i Geminidi: njihovi radijanti su u, redom, Perzeju, Lavu i Blizancima.
Pretpostavlja se da Jupiter nije samo promijenio putanju kometne jezgre 209P, već i stazu kojom se giba oblak krša u njenoj blizini, izbačenog u proteklih nekoliko stoljeća. Taj se materijal pod utjecajem Sunčevog zračenja i gravitacije planeta polagano udaljava od jezgre s kojega je potekao. Što je krš stariji, to je sada dalje od jezgre, a materijal s kojim bi se Zemlja trebala uskoro susresti, izbačen je s kometa u vremenu od 1803. do 1924. g. (To je, dakako, procjena dobivena na temelju prilično oskudnih podataka, ali svakako je riječ o kršu „starom“ oko stotinu godina ili malo više od toga.) Koliko je taj oblak gust, ovisi o tome koliko je komet u tome razdoblju bio aktivan, a o toj aktivnosti nažalost ne raspolažemo nikakvim podacima. Ako u pramenu kometne prašine s kojim će se Zemlja susresti ima dosta meteoroida, učestalost meteora bi mogla biti visoka, te bismo mogli svjedočiti spektakularnoj nebeskoj predstavi. Nešto slično tome se zbilo 1946. g. kada je Zemlja bila prošla kroz razmjerno svježi oblak krša izbačenog s kometa 21P/Giacobini-Zinner. Rezultat toga sraza bila je meteorska oluja s maksimalnom učestalošću od oko 50 do 100 meteora u minuti, vidljivih unatoč punom Mjesecu! S druge strane, ovaj novi meteorski roj bi mogao donijeti i razočaranje. 209P/LINEAR je puno manji od kometa 21P/Giacobini-Zinner (širina jezgre mu je procijenjena na samo oko 600 metara), a usto će Zemlja ovaj put naići na stariji i raspršeniji materijal. Stoga provala poput te iz 1946. g. nije osobito vjerojatna, no sasvim je realno očekivati barem nekoliko stotina meteora svakoga sata.
Radijant ovog posve novog meteorskog roja će se nalaziti u zviježđu Žirafe, u neposrednoj blizini zvijezde Sjevernjače. Roj je stoga dobio ime Kamelopardalidi, prema latinskom nazivu zviježđa. Prema proračunima, najveća učestalost meteora očekuje se u subotu, 24. svibnja, u približno 9:40 h po srednjoeuropskom vremenu. Naravno, u tom će trenutku kod nas biti dan i nikakve meteore nećemo moći vidjeti. U najboljem položaju za promatranje će se naći stanovnici SAD-a i Kanade, gdje će u vrijeme maksimuma biti sredina noći. Nama bi se mogla ukazati prilika da vidimo ponešto od te predstave pred konac noći s petka na subotu, uz znatno manju učestalost meteora od najveće očekivane. Meteori bi mogli biti vrlo sjajni jer bi prema procjenama Zemlja trebala ući u oblak krupnijeg krša, a bit će i spori, budući će meteoroidi ulijetati u atmosferu sa skromnih 17 km/s (Leonide, primjerice, izazivaju čestice koje pogađaju naš zračni omotač brzinom od približno 72 km/s). Radijant roja se nalazi na cirkumpolarnom dijelu neba, što znači da je on za nas uvijek iznad obzora, no u vrijeme kada ćemo ih (možda) moći promatrati, ta će izvorišna točka meteora biti prilično nisko na nebu. S druge strane, tanki srp Mjeseca nam neće predstavljati smetnju: naš prirodni satelit će izaći oko 3 sata, a slijedit će ga još uvijek vrlo sjajna Venera. Čak i ako iz naših krajeva ne posvjedočimo bogatom vatrometu nebeskih krijesnica, već bi i opažanje nekoliko Kamelopardalida predstavljalo lijep uspjeh. Naime, ne događa se svakoga dana da imamo priliku promatrati meteore nekog novog, još neviđenog roja!
Slike: program Sky Charts, NASA/JPL.