Do dana 8. svibnja 2010. g, otkrivena su ukupno 453 planeta koja orbitiraju oko drugih zvijezda. Takva tijela nazivamo egzosolarnim planetima ili kraće egzoplanetima. Kako im i ime sugerira, oni često uistinu jesu egzotični, barem po mjerilima koja nam je nametnulo naše najbliže kozmičko susjedstvo - Sunčev sustav. Teorijske modele koji opisuju njihova svojstva i ponašanje neprestano treba popravljati, budući opaženo ne odgovara uvijek onome što je tim modelima bilo predviđano. Većina dosad otkrivenih planeta su prilično veliki i pripadaju razredu plinovitih divova, po masi i veličini usporedivih s “našim” Jupiterom. Usto mnogi od njih oko svojih sunaca obilaze na malim udaljenostima i vrlo velikim brzinama. Temperature na takvim planetima se mjere stotinama, pa i tisućama stupnjeva, dok im godine – periodi obilazaka oko matičnih zvijezda – traju tek po nekoliko dana.

Objekt kataloške oznake GJ 436b, jedan je od takvih egzoplaneta: temperatura njegove atmosfere iznosi oko 1100°C, a svoje sunce obiđe jednom svaka 2,64 dana. On spada među zasad rijetke poznate egzoplanete koji se veličinom mogu mjeriti s Neptunom. Viđen sa Zemlje, taj planet periodično prelazi (tranzitira) preko diska svoje zvijezde, ali isto tako povremeno i nestaje iza nje. Zahvaljujući tome, primjenom jedne osobite tehnike, bilo je moguće načiniti kemijsku analizu njegove atmosfere. Ta tehnika uključuje mjerenje svjetla iz egzoplaneta i njegove zvijezde prije, tijekom i nakon zalaska planeta iza zvijezde. Kada planet nestane iza zvijezde - tu pojavu nazivamo sekundarnom pomrčinom (ilustracija) - ukupno opaženo svjetlo oslabi, što se vidi kao jamica u svjetlosnoj krivulji. Ta jamica govori astronomima koliko točno svjetla stiže iz samog planeta. Mjerenje se ponavlja pri različitim valnim duljinama svjetla, a količina svjetla koja stiže iz planeta pri tom varira. Razlike su posljedica temperature planeta, kao i njegova kemijskog sastava. U ovom slučaju, astronomi su bili u stanju vidjeti da objektu GJ 436b manjka metana, uobičajenog sastojka planetâ. Teorijski model je predviđao da bi planet s uobičajenom mješavinom vodika, ugljika i kisika, te s temperaturom sve do 1300°C, morao sadržavati puno metana i malu količinu ugljičnog monoksida. Ugljiku bi na tim temperaturama trebalo "biti draže" javljati se u obliku metana. Umjesto toga, GJ 436b pokazuje da je svoj ugljik uglavnom vezao u ugljični monoksid, a ne u ugljikovodik metan. Metan zatičemo na svim plinovitim planetima Sunčevog sustava, a ima ga dosta i na Zemlji. Dakako, na našem planetu on je u prvom redu proizvod bioloških procesa. Promatranja sekundarnih pomrčina GJ 436b provedena su NASA-inim Svemirskim teleskopom Spitzer, u infracrvenom dijelu spektra.