To da na Saturnovom velikom mjesecu Titanu postoje jezera, bilo je pretpostavljano već duže vremena. Promatrački dokazi za tu hipotezu priskrbljeni su prije nekoliko godina, instrumentima NASA-ine svemirske letjelice Cassini. Cassini se od sredine 2004. g. nalazi u orbiti oko Saturna, a obilazeći oko toga planeta ukrašenog prstenom, on se često susreće i s Titanom. Kako je Titan mjesec obavijen neprozirnim slojem narančastih oblaka, do njegove površine možemo iz orbite prodrijeti jedino radarom ili kamerama osjetljivima na toplinsko (insfracrveno) zračenje. Naime, radarski mikrovalovi i toplinske zrake s lakoćom prolaze kroz oblake. Cassinijev radar je na Titanu već uočio veći broj jezera, pretežno okupljenih oko sjevernog pola mjeseca. Dakako, tekućina koja tvori ta jezera nije voda, jer taj spoj na temperaturi koja tamo vlada (-180°C) poprima oblik kao kamen tvrdog leda. Umjesto toga, Titanova jezera sazdana su prvenstveno od ugljikovodika metana. Nakon što je skoro 15 godina provelo u mraku, od proljetne ravnodnevice u kolovozu 2009. g. sjeverno polarno područje Titana ponovo biva izloženo Sunčevom svjetlu. Iste godine, dana 8. srpnja, Cassinijeva infracrvena kamera uhvatila je odbljesak Sunca s jedne od jezerskih površina (slika). Usporedbom te slike s ranije načinjenim radarskim mapama Titana, utvrđeno je kako se radi o svjetlucanju s južne obale jezera nazvanog Kraken Mare, najveće poznate metanske tvorbe na Titanu. Kraken Mare ima površinu od oko 400 tisuća četvornih kilometara, što približno odgovara površini Kaspijskog jezera. Cassiniji je sliku snimio s udaljenosti od oko 200 tisuća kilometara, prilikom svog 59. prolaska mimo Titana.