Američka NASA je 18. lipnja 2009. g. raketom Atlas V lansirala k Mjesecu dvije svemirske letjelice koje bi trebale svojim instrumentima utrti put k povratku čovjeka na taj Zemljin prirodni satelit. Jedna od njih – “Lunar Reconnaissance Orbiter“ (LRO) – ubrzo je ušla u stazu oko Mjeseca, te je odatle stala slati spektakularne fotografije njegove površine. Druga, puno manja letjelica – “Lunar CRater Observation and Sensing Satellite” (LCROSS) – imala je posve različitih zadatak pred sobom. Ona je postavljena u takvu stazu da se morala sudariti s Mjesecom, i to u predjelu u blizini njegova južnog pola. U tamošnjim uvijek zasjenjenim kraterima, moglo bi biti vodenog leda, pomiješanog sa sveprisutnim regolitom. LCROSS je do malo prije udara ostao spojen s gornjim stupnjem rakete, masivnim Centaurom, koji se i sam obrušio na Mjesec, u krater Cabeus. Centaur je trebao udariti oko četiri minute prije LCROSS-a, tako da mala letjelica može snimiti i spektralno analizirati posljedice sraza. Bilo je zamišljeno da se promatranja istovremeno vrše i LRO-om, kao i brojnim teleskopima na Zemlji i u orbiti oko nje. Udar Centaura, a kasnije i LCROSS-a trebao je izbaciti uvis materijal s dna Cabeusa, tako da on može biti lako proučen. U inženjerskom smislu, misija LCROSS-a je polučila potpun uspjeh. Mjesec je pogođen tamo gdje i kada je vodstvo misije to željelo, a svi instrumenti na letjelici su funkcionirali besprijekorno do posljednjeg trenutka. Jedino što je iz tajnovitih razloga izostala perjanica materijala koji je trebao biti izbačen udarom! Čak ni Svemirski teleskop Hubble svojom novom kamerom nije uočio nikakvih znakova privremene egzosfere koja bi proizišla iz udara, niti je njegov spektrometar uočio potpise hidroksilnih iona, tj. vode. Usto je javnost, koja je imala priliku na NASA-inoj televiziji uživo pratiti približavanje LCROSS Mjesecu, ostala prilično razočaranom što je posve izostao najavljivani bljesak udara rakete Centaur o površinu.