U noći između 21. i 22. prosinca, samo tri minute poslije ponoći, Sunce će se naći nad južnom obratnicom našeg planeta, te će u tom trenutku započeti astronomska zima. Počeci naših kalendarskih godina se računaju približno od toga trenutka, a ova koje je pred nama će nam pružiti priliku za promatranje nekoliko zanimljivih astronomskih pojava. Tako će nakon višegodišnje stanke iz naših krajeva biti vidljive jedna djelomična pomrčina Sunca i jedna potpuna pomrčina Mjeseca. Prva od tih pojava će se zbiti u prijepodnevnim satima 20. ožujka, a za promatrače iz naših krajeva, bit će pokriveno nešto više od 60 posto Sunčevog promjera. U ranim jutarnjim satima dana 28. rujna, pak, moći ćemo pratiti potpuni ulazak Mjeseca u sjenu Zemlje. Izranjanje Mjeseca iz nje, vremenski će se podudariti s njegovim zalaskom za zapadni obzor.

Pored tih dobro znanih i lako vidljivih pojava, od početka studenog ove godine do sredine srpnja iduće, moći ćemo uz pomoć teleskopa pratiti i cijeli niz razmjerno rijetkih pojava u Jupiterovom sustavu. O čemu se tu radi? Okultacije Galilejevih mjeseca - Ije, Europe, Ganimeda i Kaliste - ogromnim Jupiterovim diskom, kao i njihovi ulasci u njegovu dugu sjenu, nešto su najobičnije i događaju se vrlo često. Pomrčine vidljive sa Zemlje su posebno učestale nekoliko mjeseci prije i poslije opozicije Jupitera, kao što je to upravo sada slučaj, dok se okultacije (i tranziti) uvijek događaju jednakom učestalošću. Ono što je zajedničko svakoj od tih pojava, jest to da se mjesec koji je u nju uključen u tom trenutku ne vidi! Ako je u sjeni Jupitera, ne vidi se uistinu, ako ga je Jupiter prekrio, ne vidi ga se iz naše perspektive, a ako prividno prelazi preko Jupitera (tj. ako tranzitira), ne vidi ga se ako nemate prilično dobar teleskop, a i tada jedva. Promatranja ulazaka i izlazaka Jupiterovih mjeseca iz sjena i okultacija, baš kao i tranzita njih i njihovih sjena, popularna su zanimacija astronoma amatera.

Ali svakih pet-šest godina ravnine orbita velikih Jupiterovih mjeseca se postave tako prema Zemlji, odnosno prema Suncu, da nam je moguće vidjeti njihove MEĐUSOBNE okultacije i pomrčine. Kako bi jedan mjesec mogao pomračiti drugi, Sunce se treba naći u ravnini kojom se oni gibaju oko Jupitera. Kako bismo, pak, mi sa Zemlje mogli vidjeti da jedan mjesec okultira drugi - tj. da prividno prelazi preko njega - naš planet treba biti u ravnini orbitiranja mjeseca. Ta dva uvjeta budu zadovoljena približno u isto vrijeme, tijekom više od pola godine. Sada se upravo nalazimo u jednom takvom razdoblju kada možemo vidjeti kako se Galilejevi mjeseci međusobno pomračuju i pokrivaju! U spomenutom razdoblju od osam i pol mjeseci, dogodit će se stotinjak međusobnih okultacija mjeseca vidljivih iz naših krajeva, te zamalo jednako toliko pomrčina. Nisu svi ti događaji jednako atraktivni i često se diskovi mjeseca i sjena preklope tek u vrlo maloj mjeri. Udaljenosti između mjeseca su velike, a njihovi promjeri mali, baš kao i promjeri sjena koje bacaju iza sebe. Često do drugog mjeseca stigne samo polusjena pomračujućeg mjeseca. Zbog toga se ne događa da takva pomrčina bude potpuna, a i potpune okultacije su rijetke. No, zbog učestalosti tih pojava i njihova tipičnog trajanja od barem desetak minuta, za očekivati je da ćemo u ovom ciklusu vidjeti barem nekoliko vrlo lijepih međusobnih okultacija i pomrčina Galilejevih mjeseca. Najviše tih pojava je "na rasporedu" u prva dva mjeseca 2015. g.

Ova animirana simulacija, načinjena programom Starry Night Pro, prikazuje dvije skoro potpune okultacije Ije Ganimedom, koje će se dogoditi rano izjutra 21. i 22. prosinca: prva još za astronomske jeseni, a druga već u zimi!

Gornja slika je snimljena našim velikim teleskopom. Europa je te noći dvaput okultirala Iju. Zapravo, prije negoli je prva okultacija završila, Ija se na svom putu oko matičnog planeta počela "vraćati", pa je još jednom prošla "ispod" Europe. Maksimum cijele te produžene okultacije se zbio u 2.50 h. Ukupno trajanje joj je bilo skoro 3 sata! Zbog ograničenja tehnike kojom raspolažemo, diskovi mjeseca na slikama su široki samo nekoliko piksela. Premda se čini da se na povećanom detalju razaznaju Ija (od sumpora žuta i crvena) i Europa (ledeno sivkasta), te su boje zapravo šum. Mjeseci su bili postavljeni obrnuto: taj koji izgleda crvenkast je zapravo Europa, što je jasno i iz njene veličine! Inače, Europa je malo manja od našeg Mjeseca, dok je Ija od njega nešto veća.